klfgklfjgdjfklfg

jkfjkfjdlkjfldfjlfldsk

Publié dans Non classé | 37 320 commentaires

Jumbo jet

Before & After

Publié dans Non classé | 654 commentaires

Crvene stolice

Prošlo je već devet dana kako su se Sarajevu ukazale crvene stolice Harisa Pašovića. Na današnjem vaktu pisati o nečemu što se desilo prije devet dana isto je kao i aktuelizirati neke prevažne događaje iz kenozoika. Ali, začudo, stolice se odupiru tom duhu prolaznosti, njihova teška, gorka poruka još se osjeti, grč koji su proizvele još lebdi nad ovim gradom za koji se polako navikavamo da je skloniji prizemnostima svake vrste neko makar i nagovještajima lebdenja.

JEDINSTVENA MOĆ

Sve to oko stolica i 20 godina od početka opsade počelo je naopako. Loša karma danima se vukla po gradu i pratila ovaj projekt sve do šestog aprila. A onda se desila neka vrsta kolektivnog pročišćenja. Mišljenja su i danas podijeljena, ima vrlo oprečnih reakcija, odlučnih protivljenja i teških pljuvanja, ali čini se da dominira onaj osjećaj koji je, zajedno s desetinama drugih autora i hiljadama Sarajlija, formulirao Senad Avdić, glavni i odgovorni urednik Slobodne Bosne: “Krenuo sam iza podneva prema Vječnoj vatri da se poklonim žrtvama sarajevskog ratnog logora, dobacio do prodavnice Bennetona, deset metara od prvih crvenih stolica u nepreglednom redu svjedočanstava o onome što smo u ovom gradu platili ljudskim životima – nisam mogao dalje, noge su mi se potkratile, ‘srce me je otkucalo’”.

Ako neki umjetnički ili društveni događaj iz vječno zlobnog i na porugu uvijek spremnog Senada uspije izvući ovakvo priznanje, onda je to zaista nešto. A grad je tog dana bio pun sličnih priznanja. “Povlačim sve što sam pomislila o stolicama!” Ovaj emotivni Facebook status na najkraći način objašnjava raspoloženje velikog broja Sarajlija šestog aprila. Pašovićeve crvene stolice, performans posvećen građanima Sarajeva ubijenim tokom 1395 dana opsade, imao je tog dana jedinstvenu moć.

Emocije su se mogle – da upotrijebimo jednu smrtonosno prikladnu metaforu – snajperom gađati, tolika je bila njihova zgusnutost u Titovoj ulici od ranog jutra do ponoći.

Danima prije nego što će stolice biti postavljene, krenule su žestoke, dubokim emocijama obilježene rasprave: te je li plagijat, te zašto će se obustaviti saobraćaj, te što su kupljene u Srbiji, te je li kič, te zar nam nije bolje da se okrenemo budućnosti i pomirenju, a ne da oživljavamo prošlost i još jednom uznemiravamo one koji su nas gađali…

U raspravu su se uključili svi, od preživjelih Sarajlija, preko stranih reportera, do ljudi koji nikakve veze nemaju ni s opsadom, ni s Pašovićem, ni s politikom. Ali dobar dio njih iz rasprave se povukao onog trenutka kada je vidio stolice i osjetio njihovu potresnu snagu. Bio je to događaj kakav Sarajevo ne pamti, možda najupečatljivije podsjećanje na tragediju koju je grad preživio. Može mu još parirati možda samo onaj prahistorijski koncert U2 na Koševu, organiziran sličnim povodom neposredno nakon rata.

Zato nije ni čudo što su stolice imale dvojak uticaj urbi et orbi. Na orbi nivou, bio je to istinski planetarni događaj. Sarajevo je makar na jedan dan ponovo bilo u centru pažnje. Zadivljuje intenzitet emocija kojima su vodeći svjetski mediji upratili ovaj događaj. Zapanjuje, s druge strane, agresivno jednoumlje medija pod kontrolom Milorada Dodika.

Tradicionalno u sukobu s činjenicama i ostatkom svijeta, oni su proglasili svoju istinu i ni za jedan minobacački milimetar nisu odstupili od nje. “Od tih 11.000 stolica, devet hiljada je srpskih”, reče jedan veseli prijatelj s Pala, a RTRS to pusti u eter bez ikakvog naknadnog izvinjenja radnim ljudima i zdravoj pameti. Istog tog tragičnog dana, u Glasu Srpske objavljen je tekst “April u Sarajevu”, sastav koji na najbolji način sažima Dodikov filozofski opus i koji isključivo iz estetsko-higijenskih razloga ovdje nećemo citirati.

UNUTARSARAJEVSKI SUKOB

Postoji i treća dimenzija reakcija koje su izazvale – i još izazivaju – crvene stolice. To je onaj neizostavni unutarsarajevski sukob, koji je buknuo oko nekoliko perifernih pitanja i razbuktao se u vatru iz koje niko nije izašao neoprljen. Tom općem povišenom tonu podlegao je i sam autor performansa, Haris Pašović. Ljudi bliski Pašoviću znaju za oprečne osobine njegovog karaktera.

Suštinski pristojan, uljudan, galantan i dobronamjeran, on nekim iskušenjima ne zna odoljeti. Strasno i svjesno povremeno gubi kontrolu i odaje se neumjerenom konzumiranju, odnosno prakticiranju gnjeva. Zato je i ovaj put aktivno učestvovao u javnim raspravama i Facebook svađama. Njegovu povrijeđenost pojedinim istupima i tvrdnjama treba razumjeti, svih tih dana radio je i živio uz povišenu količinu adrenalina. U tim raspravama omakla mu se i rečenica koja ne priliči umjetniku takvog ranga.

I sam oštar kritičar postojećeg stanja, Pašović bi morao biti spreman na najrazličitija pitanja i osporavanja i na njih odgovoriti mirno. Što će reći – činjenično. Pašović u tom pogledu nije sarajevski endem. Kada vi uradite nešto loše, vrlo iskreno, dobronamjerno, otvoreno i bez skrupula reći će vam šta je loše. Pokušate li uzvratiti istom metodološkom mjerom kada on napravi nešto loše, radije svirajte opću opasnost. Kada je novinarki jednog sarajevskog portala odgovorio da to tako krene, osporavanjem stolica, a završi negiranjem zločina, bila je to nit kojom je prešao granicu, što ni danas ne želi priznati. Najbolje je to ipak opisao jedan drugi Sarajlija, Peđa Kojović, koji na svom blogu prvo opisuje sopstveno viđenje stolica (“Instalacija je jednostavna, precizna, potpuno briljantna i postigla je, barem što se mene tiče, efekat koji je, vjerujem, autor želio. Neizreciva tuga zbog ubistva tolikog broja mojih sugrađana i bijes jer egzekutori tog zločina ne samo da nisu pravedno kažnjeni nego su njihova djela prihvaćena kao političke i geografske činjenice prilikom potpisivanja Dejtonskog mira…”), a onda se nešto kasnije osvrće i na Pašovićev gubitak kontrole, odnosno pristojnosti: “Takodje, napad autora projekta na novinarku SA-x smatram krajnje degutantnim i hoću da vjerujem da se radilo o ‘privremenom gubitku razuma’.”

Ipak, ne smije se desiti da taj privremeni gubitak razuma anulira važnost instalacije. Kojović motive osporavatelja naziva banalnim i bahatim, a svakom ko je u prilici preporučujemo da pročita i njegov zapis i komentare čitatelja.

Desetine Sarajki i Sarajlija, što usmeno, što pismeno, ostavili su trag o načinu na koji su ih stolice uznemirile. Recimo, Ademir Kenović, koji je jednom sočnom, elegantnom psovkom (“Nek idu u pičku materinu svi oni koji…”) iz svog misaonog sustava protjerao marginalije nastale oko tog 6. aprila.

Ili Sarajka Nada Zdravič, koja piše: “Meni se čini da je Crvena linija 11541 Harisa Pašovića monumentalna stvar. Ja uopće nisam fan Harisa Pašovića. Nekad mi se dopada ono što radi, nekada ne. Ali crvenom niti Crvene linije 11541 nas je zadužio i obilježio zauvijek. Nekada neko nešto uradi i postane istorija, jednim potezom. U mojim očima je Haris Pašović zadužio Sarajevo svojom Crvenom linijom, ma šta ma ko ikada više rekao.”

Ili Kemal Kurspahić: “Nema nijednog značajnijeg svjetskog glasila – novine, radija, televizije ili takozvanih novih medija – na čijim udarnim stranama i programima tog dana nije bilo riječi o prirodi i dimenzijama zločina nad Sarajevom. Kao jedna od najznačajnijih svjetskih priča iz posljednje decenije dvadesetog stoljeća, opsada Sarajeva je i najtemeljitije dokumentovani zločin: i medijski, i u diplomatskim arhivama i memoarskoj i naučnoj literaturi, sa obiljem danas već pravosnažnih međunarodnopravnih presuda. Sarajevo je – za sav makar i elementarno upućen svijet – neopoziva istorijska činjenica pred kojom preostaje samo golemo poštovanje.”

Ili Gojko Berić: “Ne radi se tu više o nečijem neznanju ili neobaviještenosti, jer sudbina Srebrenice ili Sarajeva odavno pripada političkoj i medijskoj memoriji svijeta, već o licemjerju jedne konkretne politike koja sve ove godine temeljito falsifikuje historijsku istinu o ratu protiv Bosne i Hercegovine, a tvrdokorne činjenice koje joj ne idu u prilog gura pod tepih.”

Mogli bismo ovako danima. Je li Sarajevu trebao jedan ovakav performans? Jeste. Je li logično da takav događaj izaziva oprečne reakcije? I to nekako – jeste. Jesu li crvene stolice ostavile traga na duhovnoj mapi grada? Kao i prethodni, i ovaj odgovor je pozitivan. Sad bi nekako trebalo smoći snage i krenuti dalje, ako je to uopće moguće…

(zurnal.info)

 

Publié dans Non classé | 4 658 commentaires

O Blagoju Adžiću, Miljenku Smoji, državama, genitalijama, frontu i birou

Mi smo iz Nedjeljne Dalmacije otišli devedesete. Kad se Viktor vratio iz vojske počeli smo funkcionirat kao trio. Imali smo svoje poglede na to što se događalo po Hrvatskoj i Jugoslaviji. Nismo htjeli pričat ničiju priču osim svoje. Nismo htjeli bit ničiji dečki. Nervira te nakon nekoliko godina što to radiš da ti se križaju neke stvari u tekstovima. Nervira te da ne znaš šta će se pojaviti u novini pod tvojim imenom i tu smo se razišli sa tadašnjim urednikom Nedjeljne.

Viktor je nastavio raditi posao u Slobodnoj kao novinar. Boris i ja smo isto bili zaposleni u Nedjeljnoj kao novinari, radili smo osim Ferala i druge stvari, takozvano ozbiljno novinarstvo. Jebiga, otišli smo ne misleći da ćemo se vratit. Negdje nam je bilo dosta. Ako smo protiv cenzure u vrijeme sistema koji je tad pao, ako smo se borili protiv nje tada nismo htjeli prihvatit ni ovu u ime nacije i nekih novih nazovi viših interesa. Nismo popili tu priču da su odjednom samo Hrvati u pravu na čelu s dr. Franjom Tuđmanom. Mi smo nastavili zajebavat i Miloševića i Blagoja Adžića i Kadijevića i Antu Markovića i koga god. Jer da ih nismo zajebavali baš sve to bi zapravo bilo zajebavanje naših čitalaca.

Krste Bijelić: Čuvar jugoslovenskih genitalijaKako si ti u svemu tome intimno doživio raspad Jugoslavije, bez obzira kako se taj raspad manifestirao, svakako spadaš među Kerumove urbane Jugoslavene pa…

Da, to mi ne gine. Čuj, meni je u to vrijeme jedino važno bilo da se ovdje ne dogodi ono što sam putujući svuda okolo kao reporter, čitajući, slušajući, naslućivao da će se dogodit. A nije bilo teško naslutiti što će se dogodit. Jedino, nisam slutio ovolike razmjere. Niko to onda nije mogao sa svojih dvadeset i šest bez obzira šta si čitao i šta si gledao prije toga. Bile nove okolnosti i ti tu ne možeš procjeniti šta će se točno dogoditi. Bilo mi je jasno da će bit krvi i bilo mi je jako stalo da je ne bude. Jugoslavija mi, pri tom, nije bila primarna isto ko ni Hrvatska. Bilo mi je savršeno svejedno kako će se to zvat.

DRŽAVE NISU MOJ POSAO

Znaš, države nisu moj posao. Nije ni forsiranje bilo kakvog sistema moći. To je nešto za šta ja nemam ni volje ni talenta i što me nikad u životu nije pucalo. Prema tome, Jugoslavija, Hrvatska, Republika Dalmacija, šta bilo, to nije bila moja priča. Ono što mi se tad činilo i što se negdje i ostvarilo je bilo da ta Jugoslavija može slobodno puknut. Mislim da sam to negdje i napisao, naslov kolumne je bio „Jugoslaviju boli kurac“ pa mi je Krste Bijelić na dnevniku televizije Beograd držao lekciju. Moja teza je bila neka se Jugoslavija slobodno raspadne samo neka ne prave šest novih malih Jugoslavija i pri tom sam mislio na ono najgore što je bilo u njoj, na represiju, cenzuru, partijske diktate, militarni duh. Mislim, danas se uopće ne želim branit kad mi neko kaže da sam urbani Jugoslaven ili jugonostalgičar, meni je to samo priznanje da se ne uklapam u ove nove okove slobode. Možda će neko od mojih čitalaca bit razočaran ako ne zna te starije tekstove, ako me ne poznaje iz tog vremena. Meni stvarno nije bilo stalo do Jugoslavije koja bi se čuvala vojnim udarom. Moja Jugoslavija i Jugoslavija Blagoja Adžića nisu jedno te isto. Kao što Hrvatska, moja i Franje Tuđmana nisu jedno te isto.

Jebiga, Tuđman i Milošević su devedesetih napravili upravo ono što si ti najmanje želio, stvorili su države sa jednakim sistemom represije

Ma i gorim čak. Oni su tad imali novi polet. Nacionalistički duh je imo taj novi polet, a Jugoslavija je već bila na izdisaju, sistem je bio na izdisaju, nije se mogao više branit osim stvarno smiješnim potezima kao što je zabranjivanje Nedjeljne zbog Ferala i drugih novina. Vidjelo se da su to potezi očajnika. Ili, jebote, da vojska, koja nije u stanju sačuvat kokošinjac, prijeti vojnim udarom.

Misliš na treću europsku vojnu silu?

Kadijević & Adžić: Bolje zajebavat njih nego čitaoceMa, da, to je bio kurac od ovce, da se ne zajebavamo. To sam vidio i kad sam bio u vojsci ’82. i ’83. Na kraju krajeva, ta priča je ostala negdje po strani, jer su se ovi nacionalistički junaci uselili u većinu naših priča. Na stranu pošteni ljudi, kojih je bilo i koji su glavom platili ili sudbinom života u ponižavajućoj bijedi zbog toga što su vjerovali u Jugoslaviju, što su ozbiljno shvatili tu svoju zakletvu i posao koji su trebali raditi i koji nisu bili spremni na to ni da ta vojska postane dominantno srpska i da u bilo kojem dijelu zemlje bude doživljavana kao agresorska ili što nisu bili spremni na svoje mjesto u novonastalim vojskama. Znaš, ta priča o neodgovornosti ljudi, jebote, koji su vrlo dobro živjeli, je li, drugovi generali i tako dalje, prema ljudima, koji su ih plaćali na kraju krajeva, to je strašno i kad čitaš te memoare koje danas objavljuju od Rusije pa nadalje ti vidiš da oni s tim nemaju nikakvog problema.

SLAVENSKI KOD

Ne misliš li da se priča o neodgovornosti na našim prostorima prenosi kroz svaki segment društva. Pomenuo si i Rusiju, jebiga, ja katkad razmišljam o nekakvom, hajmo ga uvjetno nazvati slavenski kod, koji je takav da je u svojoj suštini neodgovoran bez obzira na kojoj poziciji je čovjek

Ma ne mora značit. Zapravo uopće ne vjerujem u takvu vrstu kodova…

Ali je istina kako su se vojnici tada neodgovorno ponijeli tako se danas neodgovorno ponašaju i političari i sportski funkcioneri i svi živi

Znaš šta, na ovim prostorima to nije stvar samo koda, to je i splet povijesnih okolnosti i neizgrađenosti društva. Ovdje su naprosto neke faze preskočene, ovdje se građanske revolucije nikad nisu dogodile. Kangrga je to uvijek potencirao kao jedan od glavnih problema, to preskakanje povijesti. Stvari se nisu događale onim tokom kao u nekim zemljama koje su danas uređenije. Ovdje je uvijek bio nekakav provizorij pa isto tako i danas.

Bez obzira ušla Hrvatska u europsku uniju, a i sve zemlje bivše Juge, to još uvijek izgleda kao nekakav provizorij. Opet je ovo neka periferija velikog carstva. To je problem koji je danas u Bosni i Hercegovini zapravo najvidljiviji. Ta stvar da ljudi koji tu žive, ne mislim na obične ljude, jebiga, njima kako zapadne, ali te političke i kulturne elite, nacionalne, njima je do života svugdje osim tamo gdje žive. Ovi jedni gledaju prema Zagrebu, Vatikanu, Brislu, Vašingtonu, drugi prema Beogradu, Moskvi, Pekingu, onda ovi treći prema Istanbulu, Teheranu. Naprosto ne vide da je to samo nastavak istog starog puta zbog kojeg i jesmo ovakvi usputni kakvi jesmo.

Jebiga, kad si usputan samom sebi onda što ne bi bio i onome iz Vatikana, Teherana i Moskve.

Smoje na radnom zadatkuKad si pomenuo ljude koji su izopćeni i razočarani, negdje mi pao na pamet Miljenko Smoje. Što se u tom periodu ključnih lomova događalo sa Smojom? On je bio vaš suradnik, kakva je bila njegova pozicija? Čini mi se da upravo njegova sudbina preslikava masu negativnih procesa koji su se tada događali.

Vidi, Smoje je tad, znači krajem osamdesetih, početkom devedesetih, u jednoj čudnoj situaciji. Znaš, nit je on bio fanatični Jugoslaven k’o što neki misle, nit je bio antihrvat k’o što neki misle, ili Dalmatinac, a ne Hrvat k’o što neki misle.

Smoje je bio odličan zajebant i odlično je skenirao stvari koje su se događale, uz poneku grešku. Jedna od njih, koja mu je bila strašno zamjerena, ona na temelju koje ga neki i mrtvoga proganjaju, to je tekst gdje on, mislim ’88. godine, piše da bi, kao što su inače išli, predstavnici Splita trebali otić’ u Kragujevac na dan kad se obilježava pokolj u Šumaricama. Ali, jebiga, tad je i taj spomendan u Kragujevcu iskorišten u Miloševićeve propagande svrhe. Pri tom, Smoje nije napisao da treba ići na poklonjenje Miloševiću, da treba ići tamo aplaudirat srpskim partijskim nacionalistima, jer Smoje nije bio nacionalist ni jugoslavenski ni hrvatski pa tako nije mogao bit ni srpski. Sve to je negdje izvan njegovog koda razmišljanja. Smoje tad dospijeva na loš glas. Osjećao se loše u svemu tome što se događa. Tim prije što su se svi ovi koji su do tada hrabro šutjeli okuražili pa ga nazivali telefonom i prijetili mu po gradu.

Mislim, velika je hrabrost čovjeku od sedamdeset godina psovat mater na ulici i prijetit da ćeš ga udarit. To im je baš na ponos. I, zapravo, Smoje je izgubljen. On to nije krio. Novine ga ne žele, tu i tamo se pojavi, ponegdje, od Slobodnog tjednika povremeno u Slobodnoj Dalmaciji, ali nigdje kontinuirano. Njemu Feral dolazi, prvi put u njegovom životu, on je to sam govorio, kao prostor slobode. Pazi, oni koji pričaju o Smoji kao režimliji, velikom Jugoslavenu, pasji lažu. Smoje je imao silnih problema zbog svojih tekstova. Na kraju krajeva, kad su emitirane i Malo i Velo MIsto, nema etikete kojom nije bio počašćen. I uvijek su dolazile iz rova ovih dominantnih kulturnih matrica, koje takve ljude, ljude koji nisu upregnuti ni u šta ne mogu svariti.

NEDODIRLJIVI ZAREZI

Slično se dogodilo vama, samo obrnuto, od hrvatskih nacionalista postali ste jugoslaveni, orjunaši, šta li

E, tu smo negdje bili maloprije došli. Znaš, nakon odlaska iz Nedjeljne Dalmacije zvao nas je Joško Kulušić na sastanak. Preko Viktora je rekao meni i Bori da bi volio da sjednemo da mu kažemo šta je bilo i zašto smo otišli iz Nedjeljne. Zanimalo ga je da se Feral nastavi u Slobodnoj, ponudio nam je da idemo na četiri strane, duplo više nego do tada. Ponudio je da radimo i kao novinari. Mi smo tražili samo jedno: da se nikad ne makne ni zarez nakon što je urednik primio tekst. Znači, ništa da nam se ne radi iza leđa k’o što ni mi nikome ne radimo iza leđa, a o svemu možemo pričat. Ako je uredniku nešto sporno, znaš, nismo mi, jebote, sam svoj svijet, radimo u novini koju potpisuju neki ljudi i, na kraju krajeva, smo i autori i suradnici, u izvornom značenju te riječi, u toj novini, nije to naš ego trip. Jebiga, o svemu možemo razgovarat. Naša pozicija je bila da nam se može reći šta god da mislite da smeta u bilo kojem tekstu, možemo razgovarat o tome. Bogami se Kulušić toga uvijek držao.

Dobro, on je jedan od velikih urednika Slobodne. Za one koji ne znaju, Slobodna je u to vrijeme bila relevantan list u Jugoslaviji

E, tih par godina u Slobodnoj Dalmaciji, do ulaska HDZ-a u kuću, u ovom nacionalno razbuđenom dijelu javnosti se na nas gleda kao na Jugoslavene, boljševike isl. Cijelo vrijeme mi zajebavamo i tzv. Jugoslavensku narodnu armiju, ali dominanti su ovdje tada Tuđmani, Vrdoljaci i te face, a to je, naravno, bilo neoprostivo. Postavljali su nam umobolna pitanja kao: zašto mi ne možemo suspregnut tu našu kritičnost barem dok Hrvatska ratuje? Pri tom, jebote, nije meni Hrvatska bila Novi Zeland, da je rat bio na Novom Zelandu pa sad ja zajebavam neke strane u ratu osamsto bilijuna kilometara daleko od mene. Mi živimo tu, mi živimo taj rat, mi smo ratni reporteri, a ne nacionalni mislioci, koji sjede u redakciji.

Kako bi ti rek’o, svako je, i Boro i Viktor i ja i drugi reporteri, mi smo bili, tamo gdje smo išli, u poziciji da izgubimo glavu. Jedini put u Slobodnoj kad nije izašao Feral bilo je zato što smo bili na tri različita fronta. Boro je tad bio izvještač Slobodne iz Beograda i tad je ušao u Vukovar nakon pada i napravio onu čuvenu reportažu, jednu valjda od najpoznatijih reportaža ikad napisanu na ovim jezicima. Viktor je ostao odsječen na Mljetu zbog pomorske blokade, a ja sam bio u Dubrovniku uoči i na sam dan Svetog Nikole, onda kad je bilo najžešće granatiranje grada. Tad se jedino dogodilo da Feral ne izađe.

Gdje se događa konačni razlaz sa Slobodnom?

Joško KulušićČuj, cijelo vrijeme HDZ želi pokoriti Slobodnu Dalmaciju, koja tad nije ono što su oni govorili, bastion Jugoslavenstva, ovoga onoga. Slobodna je tad, zapravo, bila zamjena za parlament u Hrvatskoj. Tu si imao spektar nepomirljivih mišljenja koje je Kulušić objavljivao. Znaš, od ovih koji su nekad imali rubrike „Na kavicu u komitet“ pa su odjednom postali najžešći HDZ – ovci. Onda su tu i omladinski rukovodioci koji su postali uzadnice HDZ – a. Jebiga, objavljivao je i Čička i Aralicu.

U njegovoj Slobodnoj je bilo mjesta za sve i on je prilično vješto vodio cijelu tu priču. I, naravno, kroz fintu ekonomsku, pretvorbenu, HDZ je ušao unutra. Nisu dopustili da se Slobodna privatizira po Markovićevom zakonu pa da vlasništvo kuće ostane radnicima već su izvršili udar i doveli Kutlu.

ŠTRAJK I OTKAZI

Zadnje što smo mogli je bio štrajk, ali bez izgleda na uspjeh. I, nakon što su ovi štrajkbreheri i zdrave snage preuzele kuću i objavile prvi štrajkbreherski broj, nakon što četiri dana Slobodna nije izlazila, nas trojica smo se pokupili i dali otkaze. Nismo htjeli tu raditi iako su nas kao zvali da ostanemo i pokažemo svoju lojalnost što nama, naravno, nije padalo na pamet. Na kraju krajeva, to je bila novina za koju je svako od nas bio spreman i poginut. I sad treba da se poklonim guzičarima, a nisam se klanjao ni onima što su pucali po meni od Slavonije, Dubrovnika, Mostara i onda treba sad da se poklonim kancelarijskim militaristima koji su cijelo vrijeme stajali u toplom i huškali na rat, koji nisu ni vidjeli, znaš, zašto bi to radio? I tako, otišli smo kao što smo otišli i iz Nedjeljne Dalmacije.

Jeste li tad mislili da ćete se opet vratiti u novinarstvo?

Nismo imali pojma šta ćemo radit. Uzeo si knjižicu i odnio je na biro. Postojala je neka ideja, nismo se raspršili. Jako brzo smo se okupili oko ideje da pokrenemo Feral. Jer, jebiga, znali smo i htjeli smo radit novine, ali tada, u trećem mjesecu ’93., nisi mogao znati hoće li ti to poći za rukom. Sve je moglo propasti još u startu i pojma nemam šta bih onda radio, kao što nije znao niko od nas. Jedino što mi nije padalo na pamet je bila emigracija. Bilo je to iz nekakvog inata. Jer, gdje je ta crta do koje bih se ja trebao povući? I pred kim da se povlačim? I u što? U neprimjetnost? O takvoj crti uzmicanja pred drugima, a što bi značilo i bijeg od sebe, o tome stvarno nisam razmišljao.

Jeste li tada osjećali neku vrstu odgovornosti? S jedne strane je izbor bit’ neprimijetan, a s druge postoji i odgovornost da se progovori o tome kakve se svinjarije događaju u ime Hrvatske nacije i države? Da li je odgovornost bila unutarnji motiv?

Vidi, mi smo i do tad već rekli i ispisali dosta toga. Ali nije nam se odlazilo iz te priče. Ne bih ja to baš gledao kao odgovornost za opću situaciju koja je tad vladala. Mislim, mogao si bit ne znam koliko odgovoran, ali ako nisi imao prostor u kom ćeš to pokazat za vraga ti je. Ostaješ samo dobronamjeran čovjek koji nešto nije napravio. Svakako imaš osjećanje poraza. Kad su prevladali ovi, tog trenutka si ti debelo poražen za čitav život. Tad se moglo dogodit da cijela stvar ne profunkcionira. Moglo se dogodit da izađu dva broja i da priča pukne.

 

Mi smo, kad smo otišli na ulicu, tražili šta bismo zapravo mogli raditi. Nikom se nije išlo u neke druge medije nit bi nas tamo čekali. Jedino što je preostalo je napravit nešto svoje onako kako misliš da treba. Novinar bez teksta nije novinar. Tebe ako nema pet dana nema te. Ima te samo u arhivi. U tih par mjeseci koliko nas nije bilo događaju se neke stvari o kojima niko ne piše i već imaš osjećaj da si arhiviran, i ti i tvoje novinarstvo. Imaš osjećaj da više nisi novinar.

(Nastaviće se, još kako…)

Publié dans Non classé | 579 commentaires

KindOfBlue

e-novine.com: Lažna slika države kojoj je zločin bio program i cilj

Lažna slika države kojoj je zločin bio program i cilj
================================================================================
Žarka Radoja on 11.02.2010 – 16:40

Nakon reklamno zamašne najavne kampanje, Jutarnji list je u subotu 6. veljače
objavio neveliku fotomonografiju na 104 stranice, s oko 120 snimaka iz razdoblja
1941-1945, pod naslovom “Život u NDH”. Žao mi je što je list u kojem
povremeno surađujem objavio takvu knjižicu, ali mi je drago da mi je glavni
urednik tog lista, kad sam mu telefonski najavio da o tome želim napisati
negativnu kritiku, spremno odgovorio da su mi i za takav tekst stupci Jutarnjeg
lista otvoreni.
Naslov knjižice “Život u NDH” neumjesno je pretenciozan, jer “život”
podrazumijeva cjelinu (po Anićevu rječniku “stanje bića od rođenja do
smrti, ukupnost funkcija”), a izbor fotografija u toj brošuri smišljeno je
jednostran, ne pruža cjelovitu sliku, pa nije ni životan, već lažan. Pored
toga, svojom se građom odnosi gotovo isključivo na grad Zagreb, suprotno
tvrdnji u naslovu da se radi o cijeloj NDH.
Zagreb je na tim slikama preplavljen banketima, proslavama, paradnim mimohodima
i raznovrsnim idiličnim prizorima. Poglavnik Pavelić kao “otac domovine”
druži se s umilnom djecom nasmijanih lica, sa seljankama u kićenim nošnjama,
s odanim vojnicima, dok njegova supruga Marija smjerno skrbi za ratnu siročad.
Kultura i sport cvatu, dame su au courant s europskim modnim trendovima,
mnoštvo građanstva uživa u svirci vojne glazbe oko paviljona na Zrinjevcu.
Ne, niti jedna od tih fotografija nije falsifikat, jer falsifikat se krije u
tendencioznoj selekciji, ponegdje i u lažnim tekstovima uz slike. (Na primjer,
netočna je tvrdnja na str. 69 da su “najpoznatiji umjetnici tog vremena
djelovali u vrijeme NDH”, jer Miroslav Krleža živio je u to vrijeme u
Zagrebu, ali nije “djelovao”, Vladimir Nazor, Goran Kovačić, Slavko Kolar
i Vjekoslav Afrić otišli su u partizane, Ivan Meštrović, Jozo Kljaković i
Krsto Hegedušić bili su u zatvoru itd.)
USTAŠKI LOV NA SRBE: Zagreb je prikazan kao grad u ratnom vremenu koji trpi i
neke od ratnih posljedica, ali taj se rat događa negdje drugdje, neznano gdje,
a ne na gradskim ulicama. Kao da u kolovozu 1941. nije bilo napada iz
Botaničkog vrta na postrojbu ustaških sveučilištaraca, u rujnu diverzija na
središnju zagrebačku poštu i prepad na njemačke avijatičare u Zvonimirovoj
ulici. Kretanje građana bilo je ograničavano redarstvenim satovima, noću je
policija masovno hapsila, a danju su vlakovi sa Zagrebačkog zbora (današnjeg
Studentskog centra) i sa Zavrtnice otpremali grupe Zagrepčanki i Zagrepčana u
logore smrti. U Rakovom potoku i u Dotrščini iza maksimirske šume oružnici i
ustaški redarstvenici strijeljali su nasumice odabrane taoce i po Prijekom sudu
osuđenike na smrt. To je također bila “zagrebačka svakodnevica” koje u
fotomonografiji Jutarnjeg lista nigdje nema, a toj je “svakodnevici” navodno
posvećena.
Photo: Arhiva Jutarnji
Na stranici 38 nalazi se nevelika slika četvero pripadnika jedne židovske
obitelji koji na grudima nose po rasnim zakonima propisani žuti znak. To je
jedina od svih 120 fotografija u knjizi koja daje bar nešto naslutiti o
genocidnim zločinima ustaške vlasti. U potpisu pod slikom stoji da “većina
od njih nije dočekala kraj rata”. Zašto “nije dočekala”, što im se to
dogodilo? Jasenovcu nema nigdje ni spomena. Doduše, u kratkom predgovoru knjizi
ima nekoliko korektnih rečenica koje općenito govore o sudbini zagrebačkih
Židova, ali o sudbini zagrebačkih Srba i Roma sa zagrebačke periferije nigdje
ni riječi.
Prvi veliki lov na Srbe u Zagrebu je priređen 5. i 6. srpnja 1941: pokupljeno
ih je 2.166, oduzeta im je sva imovina i dijelom su otjerani u Srbiju, a dijelom
u logore. Slijedio je prilično dugačak niz sličnih “akcija čišćenja”
grada Zagreba koji je tako mijenjao “lik svoje svakodnevice”, o kojoj
fotomonografija šuti. Kao da u Zagrebu Srba nikad nije ni bilo.
SAMOSTALNI GENOCID: A na svoj način prešućena su i kozaračka djeca, koja su
zaslugom Međunarodnog Crvenog križa i Njemice Dijane Budisavljević
dopremljena u Zagreb. Na stranici 51, pored slike male djece s ustaškim znakom
na kapama, pod naslovom “Siročad s Kozare”, doslovce piše: “Nakon
njemačko-ustaške ofenzive na Kozaru 1942. godine, ostalo je mnogo siročadi.
Ustaše su ih dovele u Zagreb i odlučile odgojiti u novom duhu”. Ni riječi o
tome da su to bila srpska siročad oteta od njihovih roditelja koji su poubijani
ili otjerani na prisilni rad u Njemačku, da je oko 7.000 te djece poubijano ili
poumiralo od bolesti i gladi u Staroj Gradiški i da ih je od tih posljedica
mnogo stotina poumiralo još i u zagrebačkim bolnicama i domovima.
U već spomenutom uvodnom slovu “Života u NDH” stoji kako se
“desetljećima prešućivalo… da se u NDH vodio svakodnevni život u sjeni
slova ‘U’…” To je prilično točno, ali nije opravdanje za
prešućivanja onoga što se zbivalo sa suprotnim predznakom. “Klin se klinom
izbija” kaže narodna poslovica, ali laž se ne izbija pomoću laži, već
samo cjelovitom istinom.
Svi europski narodi koji su za vrijeme Drugog svjetskog rata živjeli pod
okupacijom ili dominacijom Trećeg Reicha imali su teškoća u suočavanju sa
svojom prošlošću iz tog razdoblja. U svim tim zemljama (izuzev Danske) bilo
je domaćih ljudi i institucija koje su nacističkom SS-u više ili manje
pomagale u vršenju genocidnih zločina, osobito u Holokaustu nad Židovima.
Jedino u fašističkoj Rumunjskoj i ustaškoj Hrvatskoj tadašnje domaće vlasti
nisu bile samo kolaboranti nacističkom SS-u, već i samostalni organizatori
koncentracionih logora i provoditelji genocidnih zločina.
HRVATSKI OTPOR NDH REŽIMU: U Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini to nisu bili
masovni zločini samo nad Židovima, već znatno više nad Srbima i još
radikalnije nad Romima. A počinjeni su u ime kratkotrajne državne tvorevine
koja se kitila hrvatskim imenom. To su traume koje hrvatski javni i duhovni
život, u nekim vidovima, opterećuju sve do danas. Posredno, imale su
stanovitog utjecaja i na razbuktavanje ratnih sukoba koji su poharali cijelu
regiju u posljednjem desetljeću dvadesetog stoljeća. To su dijelom i razlozi
što je hrvatsko suočavanje s tom traumatskom prošlošću u mnogome
kompliciranije i teče sporije nego u većini europskih zemalja, koje su taj
proces dobrim dijelom već apsolvirale i svoje spoznaje ugradile u temelje
europskog mira i zajedništva. Utoliko je nužnije da to na primjeren način, u
potpunosti i bez ostatka, učini i Hrvatska.
Polazište bi trebalo biti, držim, spoznaja o zločinačkom karakteru NDH. To
nije bila normalna država, već država kojoj je zločin genocida (“narodno
čistog prostora”) bio program i cilj. U tom je pogledu bila prethodnica nizu
ovdašnjih masovnih zločina, koji se također ne smiju prešućivati ni
minimalizirati, već ih također treba jasno definirati, po njihovu izvorištu i
karakteru, po razmjerima, sličnostima i razlikama.
Istovremeno, držim da je nužno svuda isticati da je u Hrvatskoj uvijek bilo i
snažnog otpora tim zločinima, osobito onim početnim pod egidom NDH. To nije
nužno samo radi povijesne istine, već i u interesu zdravlja hrvatskog društva
i identiteta. U tom pogledu, fotomonografija “Život u NDH” neugodan je
promašaj. Naravno da povijest, ako želi biti vjerodostojna, ne smije skrivati
niti jednu od prisutnijih komponenti cjelovite istine, pa tako ni građanski
život u ratnome Zagrebu 1941-1945. Nijedan od 120 snimaka objavljenih u
fotomonografiji ne bih izbacio, iako bih na više mjesta mijenjao tekstove pod
slikama.
Photo: Arhiva Jutarnji OTROV ZA NEUPUĆENU DJECU: Međutim, dodao bih barem
tridesetak fotografija o pustome gradu pod redarstvenim satovima, o noćnim
racijama i odvedenim familijama kojih više nema i o opljačkanoj im imovini, o
vlakovima koji ih odvode za Jasenovac i Auschwitz. Reproducirao bih jedan plakat
o strijeljanju velike grupe talaca i donio barem jednu zornu sliku o
stradalnicima, na primjer onu s javno obješenima na kandelabrima u Dubravi.
A naročito, potrudio bih se da fotomonografija sadrži i nekoliko dojmljivih
prikaza o otporu što su ga građani Zagreba pružali sveopćem Zlu i time
uspostavljali istinsku ravnotežu hrvatskog identiteta koji se tek s takvom
cjelovitom bilancom ne mora ustručavati od potpunog suočavanja sa svojom
prošlošću.
Fotomonografije kakva je ova, o kojoj je ovdje riječ, teško da mogu direktno
utjecati na formiranje izvitoperenih mišljenja o NDH, ali neupućenoj djeci
ipak otvaraju prostor da na nogometnim stadionima i Thompsonovim koncertima
demonstriraju opći mladenački prkos, uz masovne pozdrave “Za dom spremni”,
s podignutim rukama i kićenim ustaškim amblemima, pa i povicima “Ubi, ubi
Srbina”. Sve se to može tumačiti i kao zabavna dječja igrarija, ali mene
neodoljivo podsjeća na znamenitu scenu u filmu “Kabare”. Lijepa i radosna
djeca lirski nježno započinju pjesmu o budućnosti koja pripada njima, da bi
intonacija i ritam pjesme, s jednakim refrenom o budućnosti koja “pripada
njima”, postepeno prelazili u vojnički marš s vrlo zloslutnim prijetnjama.
* Tekst je preuzet sa internet portala Jutarnjeg lista

Publié dans Non classé | 600 commentaires

Bonjour tout le monde !

Bienvenue dans WordPress. Ceci est votre premier article. Modifiez-le ou supprimez-le, puis lancez-vous !

Publié dans Non classé | 1 537 commentaires